Kakav naša književnica ima odnos prema djeci, može se uvijek iščitati iz njihovih reakcija. Pozorno slušanje, praćenje, slijeđenje uputa ali bez muke i uvijek u veselju, žamoru ali onom ugodnom, poučnom. Gledajući način na koji pristupa djeci s razumijevanjem, uvažavajući njihovu znatiželju i zanesenost s pravom kontrolom i praćenjem mudre sove, koja je ujedno i lik iz priče koju je predstavila djeci, toplo nam je svima oko srca.   

Zorno prikazujući likove kroz sudjelovanje djece uvodi ih u priču s kojom se lako mogu poistovjetiti i mali i veliki, strpljivo iščekujući što će se sve dogoditi.

Učenici prvih i trećih razreda mogli su čuti jednu „šumsku priču“ u kojoj su likovi lisica, zec, ježić, medvjedić, a čini se po priči da imaju godina kao i naši učenici. A znate od kuda je "izvukla" tu priču...iz svoje poznate ljubičaste torbe.

Kako to da svi idu u školu, a samo Ježić ne? Kako je uopće došao na ideju da ne ide u školu i kako se osjećao, zainteresiralo je naše učenike. Priznajemo i i nas odrasle.

Ipak na kraju priče, Ježić je krenuo u školu sa svojim prijateljima jer se osjećao loše, a i nije dobro da ne ide u školu, pa s kime će se igrati i razgovarati ili podijeliti topli perec.

Eci peci pec ti si mali zec.....i priči je došao kraj.

Naša književnica ponovno nas je sve nadahnula svojim načinom pripovijedanja, a djeca su kući ponijela pouku: Važno je ići u školu!