U pratnji nastavnice Snježane Miroslavić, pedagoginje Judite Mužek, nastavnice Ankice Veseljić i soc.ped. Dijane Grginčić, daroviti učenici  ušli su na područje najsjevernije točke Republike Hrvatske i upoznali put jednog mlinara.

Do naše destinacije pratio nas je zvuk žuborenja rijeke Mure, a odjednom ispred nas Mlinarska hiža u mirnom okruženju prirode. Očekujući tipičan muzej sa izložbenim primjercima starih zanata, iznenađeno dobivamo 3D naočale. Uskoro je nestala sva nevjerica i brzo smo utonuli   u bogato mursko mlinarsko područje.  Putem 3D filma mogli smo vidjeti s kakvim se razmišljanjima i događajima susretao jedan mlinar budeći se još za mraka kako bi na vrijeme obavio svoje dužnosti.

Takav uvod nas je sve zainteresirao te smo uzbuđeno čekali nastavak. Lako smo ušli u priču o starom zanatu mlinarenju, o životu mlinara, ali i o životu uz rijeku Muru. Kroz interaktivni postav etnografske zbirke te najmodernijom info-tehnikom, a djelomično s mislima jednog mlinara, učenici su istražili sve o Muri, njezinu sastavu, njezinim stanovnicima i biljnom svijetu. Tako su mogli dotaknuti, pomirisati i samljeti žito, poslušati međimurske „popevke“, a ulaskom u posebnu prostoriju saznati i tko je to Murska dekla. Priznajemo da nas je u obilasku posebno iznenadio lebdeći kruh jer ipak to nismo očekivali. Svojim posjetom obilježili smo i Međunarodni dan kulturne baštine, 23.9. i prisjetili se običaja ovog dijela naše lijepe Hrvatske domovine.

Put jednog mlinara doveo nas je i u drveni riječni mlin koji je nalik mlinovima kakvih je na desetke prošlog stoljeća bilo uz rijeku Muru, a izgradili su ga domaći majstori. Riječ je o posljednjem riječnom mlinu koji se nalazio upravo u Žabniku. Ulaskom u prostorije mogli smo vidjeti impresivno kolo tog drvenog riječnog mlina kojeg pokreće rijeka Mura i tako se na trenutak vratiti u davnu  1902. godinu kada je prvi put samljeveno brašno na tom plutajućem „starcu“. Trenutno je jedini ploveći riječni mlin u Hrvatskoj.

Da bi doživljaj  bio potpun provozali smo se i skelom preko rijeke Mure. Možda nam nisu trebali spasilački prsluci, ali neki su morali i to isprobati.

Svoje vrijeme na rijeci Muri proveli smo u druženju, igri, razgovoru i „odmorili „ svoje misli  na spiralnoj stazici „labirinta ljubavi“ ograđene “murskim” kamenom. Naravno isprobali smo i međimursku gibanicu. Ovo mjesto je bio susret  i naših globovaca sa učenicima iz Čakovca i njihovom voditeljicom Biljanom. Tako su mjerili  visinu i prsni promjer stabala, površinsku temperaturu različitih podloga i pri tome se zabavili.

Svoj put smo nastavili prema Varaždinu. Posjetili smo varaždinsko groblje koje je stoljećima dom mnogobrojnih poznatih i manje poznatih Varaždinaca. Najraniji podaci o postojanju groblja spominju se uz crkvu Sv. Ivana, dok  spisi o groblju u Varaždinu datiraju još iz 1773. godin, a zaštićeno  je od 1966. godine kao spomenik vrtne arhitekture.

Na putu u centar Varaždina prošli smo kroz stari grad i vidjeli tvrđavu zvanu Stari grad u kojoj je smješten Gradski muzej Varaždin. U Varaždinu je djelovalo nekoliko katoličkih crkvenih redova: kapucini, uršulnke, isusovci i franjevci. Tako smo mogli vidjeti brojne crkve i samostane. U povijesnoj jezgri Varaždina nalazi se i niz plemićkih palača iz baroknog doba.

Varaždin je zaista grad na kojeg možemo biti ponosni jer na svakom koraku odaje našu povijest i naš hrvatski identitet.

Tako je na glavnom gradskom trgu smještena i palača grofova Drašković, čije je postojanje na tom mjestu zabilježeno još u 16. stoljeću. Posebnu pozornost nam je odvukao kip Grgura Ninskog koji je jedan od tri kipova u Hrvatskoj kojeg je napravio Ivan Meštrović.

Na ovom našem putu koji je jedan od mnogih puteva na koje ćemo u budućnosti naići, puno smo toga doživjeli, vidjeli, pohranili, uzbuđeno iščekivali i sretno se vratili ispred OŠ Banija.