Smotra literarnog, dramsko-scenskog i novinarskog stvaralaštva niti ove godine nije zaobišla našu školu.  Okušali smo se u svim područjima. Sa školske razine put županijske razine odaslali smo dva literarna rada, Moja kriminalistička priča učenice 7. razreda Ive Marčinko i Subota u mom domu učenice 8. razreda Mihaele Tek. U dramsko-scenskom pojedinačnom izrazu okušala se Lorena Capan kazivanjem pjesme Cvijeće je crveno (autor Harry Chapin), dok su u dramsko-scenskom skupnom izrazu našu školu predstavljali Joško Željeznjak i Ema Povrženić izvodeći ulomak drame Ivane Marinić Želim vratiti ljubav.

Najviše uspjeha imali smo u novinarskom  izrazu. Intervju Život na kotačima učenice 8. razreda Laure Marković govori o životu djevojčice Valentine Grine koja je u prvom polugodištu pohađala našu školu, a čija se obitelj, a time i ona sama, bavi putujućim cirkusom. Djevojčica je u potpunosti otvorila srce našoj Lauri te je intervju, pod mentorstvom profesorice Ivane Kovačević Opačić, ušao među petnaest novinarskih uradaka pozvanih na državnu Smotru LiDraNo 2018. koja  se održavala u Primoštenu od 19. ožujka do 21. ožujka.

Intervju i literarne radove možete pročitati u nastavku.

Intervju s Valentinom Grine, djevojkom  iz cirkusa

Život na kotačima

Najteži su rastanci, oni najviše bole

Da je život dosadan, odgovorila bi tako velika većina mojih vršnjaka i poznanika. Životarenje  u gradu u kojem se ništa posebno ne događa. Svakodnevne obveze i njihovo ispunjavanje isprepleteno ponekim odlaskom u kino, kazalište, šetnju ili izlazak s prijateljima. Ostatak otpada na beskonačna krstarenja virtualnim prostranstvima modernog doba. Ljudi su nezasitni i pohlepni. Imali bi sve što nemaju, sve što oni drugi posjeduju. Moji vršnjaci dali bi sve da ne idu u školu, da više putuju, da se provode, tulumare i zabavljaju, a neki bi dali sve da samo to imaju. U moju školu, u 8. razred, došla je jedna djevojka. Na prvi pogled ista kao i mi, ali kad smo je bolje upoznali, shvatili smo da je potpuno drugačija. Dva svijeta, potpuno različita. Valentina Grina nije tek obična četrnaestogodišnjakinja. Ona je dio cirkusa. Došla je u našu školu jer je ovaj grad bio jedna od stanica na njezinom putu. Putujući tako s cirkusom, promijeni i po nekoliko škola godišnje. Uvijek iznova, nova škola, grad, ljudi, okružje, prijatelji…

Sretna i nasmijana, okružena tek stečenim prijateljima, ne gubi životnu  energiju i volju za novim poznanstvima. Rado i iskreno govorila je o sebi i svojim problemima.

Što te dovelo ovamo?

Doveo me posao, točnije obiteljski posao. Moja obitelj bavi se cirkusom i to vrstom putujućeg cirkusa. Putujemo svijetom. Sad smo tu, sad tamo. I eto me ovdje, u Karlovcu, u Osnovnoj školi Banija.

Utječe li taj vaš obiteljski  posao na tvoj život?

Da, utječe, kao i na sve ostale članove obitelji. Uzrok je našim stalnim selidbama. Selimo se svaka tri mjeseca u sasvim novi grad, novo okruženje i novo mjesto prepuno novih ljudi. Tako i tim tempom Osnovna škola Banija mi je sedamdeset i neka škola u koju sam došla. Ne znam više točan broj. Prestala sam brojati. Postalo je besmisleno.

Ismijava li te netko zbog zanimanja tvoje obitelji?

Ne. Većina ljudi ima puno razumijevanja za mene i moj način života na čemu sam jako zahvalna, jer ipak često izostajem s nastave zbog nastupa i teže mi je pratiti nastavu nego ostaloj djeci. Najviše razumijevanja imaju učitelji koji mi pomognu ako mi nešto zatreba ili mi nije jasno. Naravno, uvijek ima iznimaka i onih koji ne shvaćaju moj način života i obiteljski posao pa me ponekad zadirkuju, ali to s vremenom prestane.

Je li ti teško pronaći prave prijatelje?

Prijatelje poznanike ne, ali one prave i iskrene prijatelje da. Teško je otvoriti se nekom i povjeriti svoje tajne nekome koga poznaješ tjedan ili dva, a znaš da ćeš ga morati brzo napustiti. Imam pet prijateljica koje su uvijek tu kad ih zatrebam. Upoznala sam ih u gradovima u kojima sam živjela i u svom rodnom gradu. Neki ljudi jednostavno su uvijek dobri prijatelji. Drago mi je da je tako.

Kakva je tvoja uloga u cirkusu?

Pomažem ocu koji je glava našeg cirkusa. Njegova sam asistentica i sudjelujem kao pomoćnica u izvođenju trikova. Uvježbala sam i neke točke koje samostalno izvodim i koje su postale dio našeg programa.

Kako izgleda tvoj dan?

Danju se trudim biti poput ostalih vršnjaka. Idem u školu, izvršavam svoje školske obveze, pišem zadaću, družim se s prijateljima. Večeri su drugačije, uglavnom cirkuske predstave i tada prestajem biti poput drugih, tada postajem cirkuska zabavljačica, vesela, nasmijana, uvijek raspoložena.

Hoćeš li se nastaviti u budućnosti baviti obiteljskim poslom?

Cirkus je dio mog života i mislim da ne bih bila ovakva kakva sam da nije bilo cirkusa. Osobno ne bih voljela nastaviti obiteljski posao. Jednostavno se u budućnosti ne vidim u tome. Postoje i neke druge stvari koje me privlače i zanimaju. Volim stripove i željela bih postati ilustratorica stripova.

Da možeš, što bi promijenila u svom životu?

Najviše bih htjela ostati u jednom gradu i pohađati jednu školu. Iako sam sretna u svojoj obitelji i ponosna činjenicom da sam dio nečeg većeg, nečeg samo našeg, voljela bih da sam se manje  selila. Voljela bih da sam mogla barem neko vrijeme biti dio neke ekipe, društva, da su mogla potrajati neka zanimljiva poznanstva i prijateljstva.

Što ti je najteže obzirom na tvoj način života?

Najteži  su mi rastanci, oni najviše bole i  njih mrzim najviše. Sretna sam kad steknem prijatelje, ali istovremeno sam i tužna jer znam da ću se brzo od njih morati rastati. Nažalost, na svojoj koži naučila sam da sve što je lijepo, kratko traje.

Je li ti teško uvijek biti nasmijana?

Uvijek sam nasmijana ma što god da se dogodilo i koliko god mi bilo teško u određenom trenutku. Pred publiku uvijek izlazim s velikim osmijehom na licu iako su me ponekad mučili veliki problemi. Svoje probleme ostavljam ispred cirkuske arene i tada postajem jednostavno artistica Tina.

Teško je odrediti granice ljudske nepromišljenosti i nezahvalnosti. Kad god pomislim da moj život nije fer, da nešto nije pravedno, da nečime nisam zadovoljna,  misli se vraćaju Tini. Sjedim u gledalištu. U arenu ulazi djevojčica velikog osmijeha vozeći svoj monocikl. Čini se sretna i zadovoljna. Tko zna? Možda se  negdje skrasi, možda se više ne bude selila. Do tada dozvolit ću da me obuzme čarolija cirkusa i njezinog zaraznog osmijeha.

                                                                                    LAURA MARKOVIĆ

Subota u mom domu

Svaka subota u mom domu je drukčija. Neke su subote mirne i spokojne, ispunjene obiteljskim filmovima koje zajedno gledamo. Ponekad odemo na izlet, najčešće u okolicu Zagreba ili u neki planinarski dom na nekoj od mnogih planina. Ova subota bila je nešto sasvim drugo.

Pilar se najavio da će danas doći. Budući da moja vrlo zahtjevna mama želi da se svaki posao oko naše kuće strogo nadgleda, tata je bio osuđen na taj vrlo iscrpan zadatak. U međuvremenu moja mlađa sestra pisala je jako tešku zadaću kakve obično učenici drugog razreda pišu. Mama i najmlađa sestra radile su uobičajene stvari kakve rade mame učiteljice i mala djeca. Ja sam, kao i u većini slučajeva, „visila“ na mobitelu pokušavajući se isključiti iz burnog obiteljskog života prije no što nastane neka strka za koju sam predosjećala da će se dogoditi. Nije ni čudo što me zovu Baba Vanga jer već nakon nekoliko minuta od mojeg isključivanja, odnosno fokusiranja na video koji sam tada gledala, ručak počinje kipjeti. Mama je počela vikati da netko smanji plin, a pritom je mislila na mene. Čula sam ju, ali nisam reagirala. Sjetila sam se kako me mama zamolila subotu prije ove da pripazim na dinstane mahune. Kako je moje kulinarsko znanje veće od znanja Špičeka iz Tri, dva, jedan - Kuhaj!, nisam znala da te mahune zapravo trebaju biti malo tamnije te sam ih isprala vodom misleći da su zagorjele. Nakon toga mama je mene dobro „oprala“, gotovo kao ja mahune. Ove subote, dok je mama urlala, sestri je zatrebala pomoć oko dva plus dva iz matematike. Budući da su se sada derale mama i sestra, a pilar je pilio drva, buka je nadvladala. Tata je napustio pilara da pomogne sestri i smiri najmlađu sestru koja se, od silne buke, rasplakala. Nakon nekog vremena pilar je došao u kuću i rekao da je gotov. Ispalo je da je ispilio više drva od dogovorenog. Mami se tlak dignuo do oblaka u stratosferi. Ne samo da je ručak iskipio, pilar prepilio više drva, nego je i sestra zbog tatinog savršenog znanja matematike krivo zbrojila dva i dva i kao rezultat dobila pet, a ne četiri. Mama se ponovno žalila na našu nesposobnost, neorganiziranost, lijenost, neznanje i nezainteresiranost. Nakon što se dobrano izvikala na tatu koji ne zna osnove matematike, znajući da je on ipak samo jedan mali kuhar i to lošiji od Špičeka, okrenula se prema meni. Prema njezinim riječima ja sam nezainteresirana za obiteljski život i puna sebe i svog malog mobitela koji je dvaput veći od njezinog na tipkice. Ostala sam bez džeparca za ovaj mjesec i, naravno, kriva za sve.

Neka ona misli da je uvijek u pravu jer sam ja sigurna da ništa nisam napravila. Možda je u tome i bila moja pogreška. Kako god, za večerom smo opet svi bili usklađena i sretna obitelj.

                                                                                                  MIHAELA TEK

Moja kriminalistička priča

Bio je naizgled prekrasan, ali hladan zimski dan. Pahuljice su svjetlucale na jutarnjem suncu, a led se već lagano počeo otapati.

Sjedila sam na klupi u obližnjem parku dok nije došla ona – mlada djevojčica od osam godina, srednje visine, poprilično mršava. Ispod crvene vunene kape provirivala joj je zlaćana kosa, plave oči veselo su treptale gledajući uokolo. Na sebi je imala toplu jaknu srebrne boje, crne hlače i zimske krznene čizmice. Iako se vidjelo da je odjeća iznošena, bila je čista i uredna. Bilo mi ju je žao jer su gradom kružile glasine da je bez majke i oca ostala u prometnoj nesreći. Jedina koja joj je u obitelji ostala živa jest njezina starija sestra, no svi sumnjaju da je pobjegla kao kukavica ne mogavši sama odgajati mlađu sestru. Ipak dijete izgleda sretno kao da se ništa nije dogodilo. Živi sa svojom odgajateljicom u malenom stanu. Odgajateljica je poprilično stara gospođa pa će je nadležni uskoro morati zamijeniti mlađom osobom. Promatrala sam je kako prilazi vazdazelenom grmu, misleći da je ugledala vjevericu, kada je odjednom vrisnula tako snažno da je njezin glas odjeknuo cijelim naseljem. Naime, ugledala je tijelo mrtvog čovjeka, ubijenog jednim preciznim hicem u srce. Tada ju je odgajateljica odvela s mjesta zločina, a ja sam se polako i zabrinuto povukla iz parka. Zločin je bio prikazivan na svim mogućim radijskim i televizijskim kanalima, na internetu, u novinama. Kažu da je bio nazloglasniji u posljednjih četrdesetak godina.

Prošlo je već nekoliko tjedana otkad je zločin zauzeo svoje mjesto na naslovnicama kao „najskandalozniji događaj“. Taman se sve smirilo kada je policija objavila identitet ubojice. Čula sam samo da se radi o starijem, sijedom gospodinu i u tom sam trenutku isključila televiziju jer mi se smučilo. Slučaj je bio riješen.

Opet sjedim na klupi u parku i promatram djevojčicu. Tako je jako volim. Ipak, ona je moja mala sestrica... Ubijeni čovjek bio je odgajatelj. Vrlo loš odgajatelj. Nije se dobro brinuo za štićenike, a nemali broj puta ih je i zlostavljao. Znala sam da će on biti dodijeljen mojoj sestri kada sadašnja odgajateljica ode  u mirovinu. Toliko volim tu djevojčicu da bih ubila za nju. Ipak, ona je moja jedina sestrica...

                                                                                                  IVA MARČINKO