Po dolasku u Memorijalni centar prisustvovali smo predavanju o Domovinskom ratu i Bitci za Vukovar nakon čega smo imali vođeni obilazak Memorijalnog centra te smo posjetili unutarnju i vanjsku izložbenu postavu.

Tijekom obilaska vidjeli smo kako sve ima svoje mjesto, svaki eksponat, čini se kao muzej jednog prošlog vremena koje je teško shvatiti od prve. Kako pojasniti generaciji mladih ljudi da je postojalo vrijeme u kojem je, kako je rekao Siniša Glavašević, ratni izvjestitelj, netko jednostavno sve ukrao. 

Ipak riječi koje je koristio naš vodič, brigadir Petar Ćavar iz vlastitog iskustva sudjelovanja, prenose dušu tog vremena. Hrabrost običnih ljudi, gorljivo srce stanovnika grada Vukovara za obranom svojega i svojih, solidarnost prijatelja i branitelja iz čitave Hrvatske, ljubav majki koje su pekle kruh i molile. Spremnost mladih ljudi, nešto starijih od ove generacije, da čuvaju Grad.   

Branitelji su tada imali izrazito skromno naoružanje: poluautomatske i  automatske puške, nekoliko mitraljeza i topova te nešto jednostavnog protuoklopnog oružja. Učenici su imali prilike držati Osu i Zolju te iz prve ruke doživjeti kako je to izgledalo. Mogli su vidjeti kako su zbog nedostatka oružja pribjegli maštovitim rješenjima. Tako su vidjeli i poznate limenke.

Vodič je između ostalog naveo važnost kukuruznog puta kojim se u periodu obrane Grada snabdijevalo oružje, hrana i sanitetski materijal. Riječ je o uskom koridoru kroz kukuruzište kraj sela Marinaca i Bogdanovaca. Koridor u nagibu na kojem neprijatelj nije mogao vidjeti nikoga osim prašine koja se dizala nakon prolaska vozila. Drugog dana obilaska vidjeli smo gdje je smješten. I danas je tamo kukuruzište.

Potresan je bio obilazak prostora Stajićevo i Begejci. Prikaz jedne  nehumanosti.

Tijekom prvog dana obišli smo Gradski muzej Vukovar i prošetali se obalom Dunava. Nastavili smo do Muzeja vučedolske kulture.  

Vukovarsko područje naseljeno je još od mlađeg kamenog doba, a neolitička Vučedolska golubica jedan je od prepoznatljivih simbola grada. Ime grada spominje se još u 13. stoljeću.

Tijekom prvog dana, posjetili smo i Vukovarski vodotoranj, simbol otpora i hrabrosti. Nakon 198 stepenica koliko je potrebno da bismo došli do vrha, umorni, ali s osmjehom na licu, pobjedonosno smo imali Grad na dlanu. Pod Hrvatskom zastavom koja se vijori  i nebom koje je tog dana poprimilo nešto izražajniju plavu boju…ili nam se možda svima pričinilo. Možda je to zbog ponosa jer gledamo obnovljeni Grad s ljudima koji čuvaju našu povijest.

Vodotoranj čuva i svoju ratnu priču o hrvatskoj zastavi koja se unatoč granatama, koje su ga nemilo iz dana u dan pogađale, uporno svakog jutra nova zavijorila. Za to su bila zaslužna dvojica hrabrih vukovarskih branitelja, Ivica Ivanika i Hrvoje Džalto. Svaku su noć na vrh vodotornja postavljali novu, neoštećenu hrvatsku zastavu i tako svako jutro davali Vukovarcima novu nadu i dodatnu snagu. Prkosili su vremenu, strahu,  hladnoći, granatama, neprijatelju … i ušli u povijest.

Preplavljeni različitim emocijama sreće, tuge i ponosa, vratili smo se u Memorijalni centar gdje smo bili smješteni.  

Sljedećeg dana nakon doručka krenuli smo prema memorijalnim lokacijama.  Posjetili smo franjevački samostan i Crkvu sv. Filipa i Jakova. Crkva i samostan su bili teško razoreni, a nakon pada grada franjevci su dijelili sudbinu preživjelih vukovarskih Hrvata i katolika. Crkva je bila prepuštena oskvrnuću i pljački. Lik „Ranjenog Isusa“, simbol stradanja nalazi se na glavnom oltaru. Iz crkve, sada obnovljene u novom, starom ruhu s podsjetnikom na teško razdoblje krenuli smo dalje uz poruku mira i oprosta.

Memorijalno groblje nastalo je 1998. godine otkrićem najveće masovne grobnice u Hrvatskoj nakon Drugog svjetskog rata. Na mjestu masovne grobnice danas se nalazi 938 bijelih mramornih križeva, po jedan u spomen na svaku žrtvu. Dva križa su izdvojena, jedan za najmlađu žrtvu i jedan za najstariju žrtvu Vukovara. U sredini groblja nalazi se spomenik „zračni“ križ gdje gori vječni plamen. 

Na spomen svih poginulih i nestalih, hrabrih ljudi, zapalili smo lampion ispred OŠ Banija sa zahvalom i sjećanjem. 

Zaputili smo se prema Spomen domu Ovčara. Na Ovčari su se 1991. god. nalazili hangari koji su bili u sklopu farme ograđeni žicom te su služili kao logor.

Nedaleko od Spomen doma nalazi se masovna grobnica koja će zauvijek ostati zapamćena kao mjesto najvećeg zločina u Domovinskom ratu. Poslije pada Vukovara, civili i ranjenici koji su se zatekli u vukovarskoj bolnici deportirani su na Ovčaru gdje su smaknuti. Dvije stotine grmova, po jedan za svaku žrtvu, posađeno je na mjestu masovne grobnice te predstavljaju lokaciju i dimenzije grobnice. Prije odlaska, zapalili smo lampione i pomolili se za sve poginule i nestale.

Nastavili smo dalje putem gdje su se vodile najveće borbe. Posjetili smo spomen dom hrvatskih branitelja na Trpinjskoj cesti u Borovom naselju. Ulica poznata kao „groblje tenkova“. Mogu se vidjeti ratne fotografije i videosnimke ranih događanja te čuti autentična ratna izvješća. Ispred je tenk na koji su se popeli i naši učenici te su mogli vidjeti kakva je to sila koju su uništili hrabri branitelji.

Obilaskom autobusa mogli smo vidjeti tvornicu Borovo. U razdoblju prije rata (do kraja 1980-ih), Borovo je izraslo u najveće i ekonomski najmoćnije poduzeće u proizvodnji i prodaji obuće i gume u ovom dijelu Europe. U vrijeme rata u Vukovaru služila je kao pričuvna bolnica te za smještaj velikog broja civila i ranjenika. Put nas je odveo i do prostora Veleprometa, sabirnog logora  gdje su držani hrvatski zarobljenici, vojnici i civili. 

Pred kraj našeg putovanja obišli smo gradsku bolnicu u sklopu koje se nalazi „Mjesto sjećanja – Vukovarska bolnica 1991“. Simbol srca grada i ustrajnosti. Tada u nemogućim uvjetima uz nedostatak lijekova i prekapacitiranost, osoblje bolnice pokazalo je iznimnu humanost, spasilo je živote i učinilo usred rata bolnicu domom punim pažnje.

Učenici su prošli hodnikom gdje su kronološki mogli pratiti događanja iz tog vremena. Pogledali su  mjesto gdje su boravili ranjenici, ostali civili i osoblje. Stekli su dojam o uvjetima u kojima se tada radilo i živjelo.

Posjet Vukovaru završio je „Školom mira“ sa snažnim porukama mira. Argumentirati, obrazlagati, promišljati, mijenjati, nastojati, prihvaćati.

U kvizu znanja našu školu predstavljali su učenici Bruno Paladin i Tara Marković te osvojili drugo mjesto. Čestitamo im!

Hvala našim učenicima na ponašanju dostojnom mjesta koje smo posjetili.

„Djetinjstvo treba ispiti najednom, ne treba stati, treba odmah potrošiti sve te čarobne životne kapi, ne ostaviti ništa za poslije, ništa za jednom tko zna kad, jer vidite i sami, dragi moji prijatelji, što može biti. Može doći rat poput ovog i onda se opet neki među nama moraju odreći djetinjstva. Nemojte nikad braniti djeci da uživaju u svojem djetinjstvu, ne tjerajte ih da prerano odrastu, jer što ih poslije čeka? Što – bez djetinjstva?“

                                                                                                        Siniša Glavašević