Pisanje o ovoj temi učenicima nije bio težak zadatak, jer ima puno toga što dječji život čini sretnim, a među kojima je obitelj, prijateljstvo...škola.    

Pogledajte plakat koji su učenici izradili zajedno sa razrednicom Marijanom Žunac Ribičić.

Što me čini sretnim

Često sam nasmijan, ali rijetko sam sretan iz srca. Na moju sreću, živim u ulici s mnogo djece pa se imam priliku često smijati. Ali kada dođem kući, osmijeh s lica mi nestane. Uvijek se brinem jesam li dobro napisao zadaću, hoću li stići na vrijeme u školu, jesam li uzeo sve stvari, kako ću stići do škole...

Ipak, za mene postoje trenutci kada sam sretan i nasmijan iz cijelog srca. Najsretniji sam kada sam na moru pa vidim prijatelja iz Čakovca s kojim se družim samo dva tjedna u godini. Sretan sam i kada se svi moji prijatelji okupe na igralištu. Kada sam s njima, moje brige najednom nestanu. Tada sam sretan, ne iz cijelog srca, nego iz cijelog tijela. Čovjek često može biti sretan i nasmijan, ali rijetko iz cijelog tijela.

Robert Vrđuka, 5.a

        ::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::

Učenici 6.-ih razreda,  pod vodstvom nastavnice Ivane Kovačević Opačić,  izradili su plakat sa njihovim radovima te crtežom dječjeg igrališta.

GODIŠNJA DOBA PROLAZE MNOME

Mene sigurno svi znate – ja sam dječje igralište.Imam tobogan crvene boje, klackalicu zelene, penjalicu smeđe i ljuljačke  crvene, žute i zelene boje. Ljeto je, većina djece je na moru. Sunce sije, toplo je, nema ni kapi kiše. Došlo mi je da odem na neki otok i bacim se u more.Naravno, nisam to učinilo jer…gdje bi se djeca onda igrala?Ljeto je prošlo i došla je jesen.Postalo je malo hladnije, lišće je popadalo s drveća, a počele su i kiše.Promatralo sam ljude kako hodaju po šuštavom lišću – mom novom tepihu. Djeca sve manje dolaze k meni jer su im ponovno počele školske obaveze.No meni to nije problem jer se nalazim točno preko puta škole. Volim gledati djecu u školskim klupama i kako jurcaju dvorištem za vrijeme odmora.Polagano je jesen odmicala i približavala se zima.Ona je moje najdraže godišnje doba.Iako je vani jako hladno, u mome srcu bilo je veoma toplo.Obožavam osjećaj kada nježne male pahulje padaju po meni i stvaraju mi novu, snježnu haljinu.Djece tada gotovo uopće nema, ali i dalje ih gledam kako idu u školu i naporno uče.Osim škole, preko puta mene nalazi se i jedna kuća. Posebno mi je ostao u sjećanju prošlogodišnji Božić. Gledao sam kako djeca kite božićnu jelku, kako im majka priprema večeru, a otac priprema drva za kamin. Iz njihove je kuće isijavala radost i toplina, a tako sam se i samo osjećalo.Ujutro su djeca otvarala poklone, ispunjena srećom i veseljem.Nakon zime, došlo je i proljeće.Sva su se djeca vratila na mene, opet sam bilo ispunjeno smijehom, vriskom i veseljem.Ptice su pjevale,djeca su trčala naokolo, ljuljala se, spuštala s tobogana i igrala u pješčaniku. Iako mi je zima najdraža, svako godišnje doba ima svoje vrline i svako je po nečemu posebno.

                                                                                                                                             Nika Šporčić,6.a