Četrnaest likova koji se u njoj pojavljuju nemaju imena i prezimena. Njihovi su nazivi predznaci njihovih karaktera, a svoju puninu dobivaju upravo kroz odnos prema onomu što se u ulici, koja možda postoji, dogodilo. Dan u kojem ih zatječemo, dan je sprovoda ubijenog maloljetnika na kojem smrt postaje stvarnijom i prisutnijom nego ikada.

Svih 14 likova u predstavi međusobno je povezano i svatko ima svoju odgovornost. Ne u smislu krivnje. Već stava. Osjećanja. Energije. Scenski je prikazano nekoliko stanova u kojima žive obitelji. U pozadini se čuje glazba Pips chips & videoclipsa i omiljena Lukina pjesma “Kao poštar lakog sna”.

On je čuvar vremena
Jahač mokrih valova
Kao poštar lakog sna
On u snove dosurfa

Kada oči zaklopiš
Ti se njemu pomoliš
Da ti fura anđele
Srebrne
Kroz sve tvoje močvare...

Prolog govori Lukina prijateljica i pjevačica iz njegovog banda Shangri La, Lara Janjić.

U našem gradu pogibaju dječaci, oni isti dječaci koji su nas do jučer pristojno pozdravljali, iako su imali duge kose i slušali su sumnjivu glazbu. I koga je briga? A izabrani mozgovi kažu treba nam vremena, ništa se ne događa preko noći. Osim što neki dječaci pogibaju preko noći, dok izabrani mozgovi spavaju... – progovara jedan lik.

Predstava govori svima onima koji su svjedočili nasilju na bilo koji način: roditeljima, žrtvama, nasilnicima, djeci, susjedima, nastavnicima..možda se nađu, prepoznaju u kojoj rečenici, osjećaju…

Na kraju predstave, učenici su puni emocija govorili o doživljenom. Nadamo se da ih je ova predstava potaknula na razmišljanje, na odgovornost koju imaju prema sebi i drugima.

Svaka upućena riječ i svako djelo koje učinimo u školi i izvan nje ima svoj utjecaj na druge ali i na nas same. Budimo odgovorni.

Predstavu bi zasigurno trebale gledati cijele obitelji jer one grade samosvjesnu, odlučnu djecu koja poštuju sebe i druge. U obiteljima gdje su jasno postavljene granice i smjernice, djeca nauče što mogu, a što ne. Uče raspravljati o problemima i potražiti pomoć da bi ih riješila. Djeca koja odrastaju u obiteljima koje im pružaju podršku znaju da će se prema njima odnositi s poštovanjem, makar im se i ne sviđao konačan ishod. Kao posljedica toga , uče poštovati tuđa prava, kao i vlastita. Međutim, život nije lak i čini se da ima puno više onih obitelji koji zbog različitih razloga, nemoći, neznanja, životnih teškoća šalju svojoj djeci jednu drugu poruku gdje se onda oni ne osjećaju dovoljno snažno, ne razviju samopoštovanje te tu snagu prikupljaju i potvrđuju na drugim mjestima kao što je i prikazano u predstavi. Možemo li takvu djecu kriviti?Ako ih nitko nije naučio kako će znati, kako će prepoznati što je dobro, a što loše?Međutim, možemo li pak zanemariti posljedice tog neznanja koje mogu, kako je i prikazano, biti fatalne. Tko je odgovoran? Obitelj? Škola? Društvo?

Petorica huligana su na smrt pretukla Luku Ritza zato što im nije htio dati mobitel.   

                                                                                         Dijana Grginčić, soc.ped.