Učenici su s velikom pozornošću slušali ulomke iz romana u kojem opisuje svoje odrastanje u ratom zahvaćenom Karlovcu. Sve nas je oduševila  svojim pristupom ovoj teškoj i ozbiljnoj temi, ali i dirnula, pogotovo učitelje koji su se prisjetili  vlastitih iskustava iz Domovinskog rata. Čitanje ulomaka iz knjige popraćeno je i crno bijelim fotografijama njene obitelji iz tog vremena. Roman je napisala sa samo šesnaest godina. Započela ga je pisati na drvenim letvicama u prostoru atomskog skloništa,dok su noćnu tišinu narušavale detonacije granata. Zapisi na letvicama, unatoč proteklom vremenu, stoje i danas.

Bojana je izrazito topla i pristupačna osoba te se bez problema fotografirala s učenicima koji su pročitali njezinu knjigu te odradila poduži intervju školskoj knjižnici:

Kako je nastala knjiga Trči! Ne čekaj me…?

Knjiga je nastala od poruka koje sam zapisivala u skloništu. Pisala sam i jedan „sastavak“ o mojim osjećajima za vrijeme uzbuna. Kada sam shvatila da je prešao granicu normalne dužine jednog sastavaka, do kraja sam napisala roman.

Je li Vam pisanje pomoglo da prebrodite traumatične događaje koji su se  zbivali za vrijeme Domovinskog rata?

Da, zato što sam morala imati neki ispušni ventil. Morala sam sve te emocije nekako izbaciti iz sebe.

Pišete li trenutno nešto novo?

Pišem. Jednom kada u ruke uzmeš olovku, nikada je više ne ostaviš. Radim na dva romana.

Koja je poruka Trči! Ne čekaj me…?

S ovim romanom želim pokazati ljudima kroz što su djeca prolazila u ratu. Glavni razlog je što se u većini slučajeva priče o ratu svode na geopolitiku, dok se nitko ne zapitkuje kako se u tim trenucima osjećaju djeca.

Što Vas potiče na pisanje?

Potičete me vi! Kada dođem na književni susret i kada vidim stotinjak djece koja me pozorno slušaju i koja nešto nauče. Ili kada vidim dijete kako iz knjižnice izlazi s mojom knjigom ispod ruke, to mi je najveća nagrada i motivacija.

Intrevju pripremila Michaela Gojević                                         

Školska knjižničarka

Sve ono što je Bojana ispričala u jednoj smjeni, učenici šestog, sedmog i osmog razreda  željeli su čuti i u drugoj smjeni. Znajući već unaprijed o čemu će Bojana govoriti nije umanjilo emotivne reakcije, a slike u mislima onih odraslih koji su slično proživljavali  na trenutak su ih vratili u prošlost. Iako je riječ o bolnom iskustvu i bolnom prisjećanju svih onih loših stvari, zahvalni smo na vremenu u kojem sada živimo, radimo, dišemo. Možda to vrijeme nije savršeno i nije onakvo kakvo smo očekivali  ali na nama je kao i u ono vrijeme da iz loših iskustvava proistekne nešto dobro! Hvala Bojani što nas je podsjetila da život i sve u njemu ne uzimamo zdravo za gotovo.