S željom i ciljem razvijanja osobnog iskustva kod djece  gdje će moći ne samo vidjeti nego i osjetiti različitost, uputili smo se na ovaj put. Stvaranje emotivnog iskustva, razvijanje empatije i filantropije  izuzetno je važno za naše učenike jer osim truda koji ulažu u znanje i ocjene, želimo kod njih razvijati  i svijest o važnosti slaganja kompletne slike o društvu u kojem živimo. Iako je važno biti usmjeren na neposrednu okolinu u kojoj naši učenici žive i rade, nastaje trenutak kada trebaju upoznavati i druge aspekte života koji će im pomoći ne samo da budu dobri učenici nego da postanu i dobri i plemeniti ljudi koji se brinu za druge.

Često mi odrasli zaboravimo zahvaliti za svoje situacije i za sve ono što je prisutno u našem životu. Većinu stvari uzimamo kao nešto uobičajeno, a zaboravljamo kako je dovoljno da samo jedna situacija izmijeni cijeli naš život. Ponekad nedovoljno prenosimo riječi zahvalnosti učenicima i potičemo ih na razmišljanje o toj temi. Čini se da nas žurba, planovi i želja za postizanjem odvraćaju od onoga što je najvažnije. Upravo naš dolazak u Dom poticaj je našim učenicima na upućivanje  zahvalnosti prvenstveno prema roditeljima i svemu onome što je prisutno u njihovom životu.

Učenici naše škole, tjedan dana ranije, prikupljali su novčane priloge kojima su nastavnica Miroslavić, pedagoginja Petrekanić i soc. ped. Grginčić  kupili igračke za djecu Dječjeg doma u Nazorovoj 49. Svaki razred je uložio trud i napravio čestitku u koju su upisali riječi koje održavaju njihove emocije prema onima koji su u drugačijoj situaciji od njih samih. Želja nam je svima da ih te riječi ohrabre, razvesele i navedu na osmijeh.

Po dolasku u Dječji dom dočekao nas je srdačan pozdrav pedagoginje Ane. Nekako smo svi bili uzbuđeni i znatiželjni kako će sve to izgledati i zvučati. Nešto o čemu smo razgovarali ranijih godina, bili uključeni u radionice, parlaonice, promišljali  o tome kako izgleda život djeteta čiji roditelji iz različitih razloga nisu s njim, sada nam se činilo kao jasna slika.

Pedagoginja Ana nas je upoznala, prije odlaska na odjele gdje borave djeca, sa  radom Doma, prostorima, odjelima i zaposlenima. Postavljali smo joj različita pitanja, a ispričala nam je svoje početke rada te kako je rad s djecom vrlo emotivno proživljavala.  Naše učenike je zanimalo koliko djece je posvojeno te mogu li posvojena djeca saznati informacije o svome podrijetlu. Ljubazno im je odgovorila na sva pitanja i objasnila kako sva djeca koja su posvojena mogu nakon svoje punoljetnosti doći i pitati za svoje biološke roditelje. Pedagoginja je posebno obratila pozornost na razgovor o ponašanju prema usvojenoj djeci. Učenike je uputila kako je potrebno prihvaćati različitost te kako riječi vršnjaka mogu posebno povrijediti, a naročito one koji nisu sa svojim biološkim roditeljima. Također im je ukazala na korištenje društvenih mreža u svrhu širenja dobra, a koje neki učenici po školama koriste kako bi nekoga povrijedili, posebno ovu populaciju djece kojoj je potrebna posebna podrška.

Naša pedagoginja je predstavila i našu školu, naše darovite učenike koji svi nisu mogli doći upravo zbog ograničenja broja od strane Doma. Stoga su učenici odabrani od strane razrednika na temelju njihovog rada i ponašanja. Pokazala je i objasnila  kako smo napravili čestitke s porukama te donijeli i poklone za djecu.

Nakon upoznavanja pedagoginja Ana povela nas je po odjelima gdje se nalaze djeca u grupama po dobi i gdje svaka grupa ima svoju odgajateljicu.

Po dolasku na odjele naišli smo na djecu u igri ili su imali obrok. I naši učenici i djeca iz Doma u početnom susretu su bili vrlo tihi i sramežljivi, no čini se da slatkiši“ povezuju“ djecu i stvaraju nova prijateljstva. Pedagoginja Petrekanić i soc.ped. Grginčić podijelile su svakoj grupi slatkiše koje smo kupili , a nakon što smo prošli sve grupe naši učenici su odlučili u kojoj će grupi ostati i igrati se sa mališanima. Odmah na početku u muškoj grupi, dječaci su pitali za naše dečke  i željeli da se vrate kod njih.

Vrlo brzo su uspostavili vezu koju samo djeca imaju sposobnost. Više nije bilo potrebno upućivati i savjetovati. Sve je nekako bilo prirodno i veselo.

Imali smo priliku popraviti i frizuru.

Naša ovčica iz Karlovca pronašla je svoj topli dom.

Imali smo prilike vidjeti i njihovu igraonicu te najmanju djecu s kojom se ipak nismo smjeli poigrati upravo zbog zaštite njihovog zdravlja.

"Bile su dvije velike i jedna mala soba sa djecom oko 18 mjeseci ( i ispod ). Šteta što su spavali . Teta nam je rekla da bi ih inače išli posjetiti" objasnila nam je Marija.

Njihova igraonica uređena na terasi nas je toliko privukla da smo htjeli ostati no bilo je već vrijeme ručka i morali smo se pozdraviti.

"U Dječjem domu nam je bilo jako lijepo. Bilo je zabavno družiti se s djecom. Baš smo bili tužni što idemo, a vidjeli smo da i curice s kojima smo se igrali nisu željele da odemo od njih."  objasnila nam je kasnije Marija.

Žurno smo krenuli dalje prema "Duhu monsunske šume". Hmm..sigurno se pitate gdje se  to  nalazi.  Naši učenici su se isto pitali, a onda kada su ugledali Zoološki vrt grada Zagreba sve im je bilo jasno.  Učenike je dočekala voditeljica koja nas je uvela u zanimljivi svijet životinja.

Ušli smo u područje monsunskih šuma gdje nije bilo previše svjetla i svi smo morali biti vrlo tihi kako ne bi uznemiravali životinje. Većina životinja je upravo aktivna noći.

O nekim specifičnostima perja ptica iz monsunskih šuma.

Anakonda  za koju znamo samo iz filmova privukla nam je pažnju svojom veličinom. Iako djeluje bezopasno ne bismo se htjeli naći u njezinoj blizini.

Iako nam je sve bilo jako zaniljivo potkrao se ipak i neki nervozni osmijeh.

Pred kraj naše edukacije, voditeljica nam je pojasnila kako će nam donijeti zmiju, naravno neotrovnu. Trenutak čuđenja, uzdaha, nervoze, a kada je stigla malo smo svi zadržali dah. Neki su bili hrabri i pomazili je.

Voditeljica nam pojasnila zanimljivosti o životinjama o kojima nismo puno znali, ali sami pogled na ono što se nalazi u prirodi izaziva poštovanje ali i potiče na razmišljanje o očuvanju naše prirode i života općenito. Nemamo pravo uništavati ono što nam je darovano. Možemo samo uživati u ljepoti i različitosti te utjecati da se ta ljepota očuva.

Okupili smo se oko obitelji tuljana i pratili koliko su vješti u tom malom prostoru.

U novoj i lijepoj nastambi za lavove mogli smo vidjeti i lavića koji se rodio u Zoološkom vrtu.

Nismo mogli odoljeti dječjem zoo. Čini se da nam je on izmamio najviše osmjeha jer smo mogli pomaziti životinje.

Vidjeli smo i novog stanara - vučicu koja se još prilagođava na novi prostor, a među zadnjim stanicama je bio medvjeđi brlog.

Vidjeti veličanstvenost ovih životinja zaista pobuđuje posebno poštovanje, a vidjevši i koliko je truda uloženo u uređivanje Zoološkog vrta zaista smo sretni. Generacije učenika mogu vidjeti novu sliku Hrvatske. Našim posjetom Domu i Zoološkom vrtu željeli smo im ukazati koliko je važan i značajan i njihov doprinos u slaganju te slike o ljepšoj, humanijoj i aktivnoj Hrvatskoj. Krećemo uvijek s jednim korakom i jednom dobrom nakanom, a ljubav uvijek nađe svoj put i svoj cilj ako je srce na pravom mjestu.