Naša nas vjera uči da je zahvalnost i zahvalna molitva „najmoćnija“ molitva. A oni koji nastoje život gledati kroz „Isusove naočale“ imaju razloga biti zahvalni čim se probude, za novi dan, za sunce koje izlazi, za zrak. Zahvalnost širi i veseli ljudsko srce.

Čovjek bi trebao biti zahvalan i za ljepotu prirode, šuma, brda i dolina, mora, rijeka i jezera, zahvalan za sve što mu je u životu darovano, počevši od onog što je naslijedio od roditelja.

Treba biti zahvalan i za ljude s kojima živimo; kad zahvaljujemo za nekog čovjeka, tada ga prihvaćamo onakvoga kakav jest.

Upravo u tom tonu naš župnik Antun Kolić obratio se djeci te ih podsjetio i svratio im pogled na ono na čemu trebaju biti zahvalni, a upravo je to ono što svi uzimamo zdravo za gotovo. Kako je i rekao: „Najviše razloga imamo za zahvalnost Bogu, a za što mu trebamo biti zahvalni, izrazio je sveti Pavao u glasovitom pitanju: “Što imaš da nisi primio?”